Definicija i poreklo pojma profilaksa
Profilaksa je u prevodu i po definiciji sinonim za prevenciju odnosno sprečavanje da do nekog poremećaja ili bolesti dođe, te se u tom smislu preduzimaju neke zaštitne mere i postupci.
Sama reč potiče od grčkog termina profylaxis, u značenju opreznost, predostrožnost, zaštita, mere preveniranja od neke bolesti ili patološkog stanja.
Profilaksa je termin koji se shodno svom osnovnom značenju najviše primenjuje u medicini, te obuhvata tri nivoa prevencije – primarni, sekundarni i tercijarni, sa ciljem da se pomoću nekih postupaka i preduzetih procedura spreči pojava bolesti, ili da se pak ublaže njene posledice i da se na tercijarnom nivou zaštite spreči pojava komplikacija i daljeg širenja nekog poremećaja.
Profilaksa kao preventivna mera u medicini i stomatologiji – tri osnovna nivoa profilakse
Kako je i napomenuto, u medicinskim naukama i u stomatologiji, profilaksa je sinonim za mere preveniranja nekog patološkog poremećaja ili stanja odnosno oboljenja, te se tako može kako je i navedeno, ona i podeliti na tri nivoa zaštite ili prevencije – primarni, sekundarni i tercijarni nivo.
Primarna profilaksa podrazumeva mere i postupke kojima se sprešava da do neke bolesti uopšte i dođe, a pre svega se odnosi na zarazne ili infektivne bolesti, koje se javljaju u formama neke vrlo velike epidemije, te obuhvataju široki deo populacije.
Postoje razne forme primarne prevencije ili profilakse, a jedna od najpoznatijih jeste vakcinacija protiv neke bolesti, te uništavanje vektora odnosno prenosilaca zaraze (na primer kada se ubijaju komarci kao vektori u profilaksi malarije), te se primenjuju neke mere da se spreči da se bolest uopšte ispolji id a do nje dođe (kakva je situacija sa izbegavanjem izlaganju faktora rizika kod profilakse migrene).
Kada je u pitanju profilaksa migrenoznih glavobolja, primarna prevencija obuhvata da se osobe koje znaju da pate od migrene, ne izlažu jakom svetlu, prevelikom stepenu buke i ostalim većim i takozvanim “provocirajućim faktorima” koji doprinose da se bolest ispolji.
Po pitanju definisanja sekundarne profilakse, ona podrazumeva da se neka bolest i/ili pak dati patološki poremećaj određenim merama i postupcima pravovremeno i rano dijagnostikuje, te da se opet tako određenim postupcima spreči njeno dalje širenje ili ponovna pojava i dalje napredovanje u opštoj populaciji.
Tercijarni nivo profilakse postoji kada se nekim procedurama nastoji da se spreči ponovna pojava neke bolesti ili poremećaja, kada se na višem nivou vrši edukacija o načinu tretmana, postupcima za izbegavanje faktora rizika, pre svega kod nekih hroničnih bolesti ili zaraznih oboljenja koja se i javljaju sa povećanom učestalošću.
Kada su u pitanju neke medicinske grane (iako profilaksa postoji u svim vrstama medicinskih procedura i na svim pomenutim nivoima zdravstvene zaštite) kao na primer hirurgija, postoji takozvana preoperativna i postoperativna profilaksa, koja po pravilu podrazumeva baš primenu antibiotika pre i posle intervencije, a kako bi se pravovremeno sprečila pojava infekcije i na taj način se dakle i predupredile potencijalne komplikacije.
Najveću primenu i značaj, profilaksa upravo i ima u raznim vrstama hirurških intervencija, kada se u organizam ugrađuju neka strana tela (endoproteze u ortopediji, srčani pejsmejkeri) ili se vrši transplantacija organa (kako ne bi došlo do reakcije “graft versus host”, odnosno do odbacivanja transplantiranog organa).
Kada i koliko pre ili posle intervencije se primenjuju profilaktički antibiotici, dosta je zavisno i od vrste i težine same procedure, te se nekada profilaksa sprovodi i do 12 – 24 h pre i posle intervencije, a nekada se sprovodi samo par sati ili neposredno pre i nakon procedure.
Takođe je i pre i postoperativna primena heparina jedan vid profilakse, kako bi se tako sprečilo stvaranje krvnih ugrušaka ili tromba, koji mogu biti uzrok potencijalno letalnih komplikacija (ako dođe do nastanka plućne embolizacije).
Pored ovih grana medicine, postoji značaj profilakse i u psihijatriji, kada se govori o primarnoj prevenciji bolesti zavisnosti (kockanje, alkoholizam, narkomanija), te se vrši ciljana edukacija stanovništva određenih “dobnih grupa”, koje su pod najvećim rizikom od priklanjanja ovakvim porocima.
Sa druge strane, sekundarna i tercijarna prevencija u psihijatriji su primenjene recimo kod osoba koje su imale pokušaj suicida ili pak česte suicidalne misli i ideje, te su rano prepoznati njihovi poremećaji, i nastoji se da se putem primene psihoterapije njihova razmišljanja i ponašanja pak bitno i promene.
Prevencija zaraznih bolesti, koja je već i pomenuta na početku ovog teksta, veoma je važna i vrši se na sva tri nivoa, ali je svakako najznačajnija primarna prevencija, koja se sprovodi putem aktivne ili pasivne imunizacije, te se na taj način sprečava da do pojave neke bolesti uopšte i dođe.
Neke endemske bolesti, kakva je na primer endemska nefropatija, ili pak endemska gušavost tj struma, preveniraju se postupcima koji utiču na način ishrane, života, socijalno-epidemioloških uslova i slično (pa se tako endemska gušavost prevenira uvođenjem joda u ishranu ili jodiranjem vode za piće, jer se ona pak javlja u onim krajevima u kojima nema dovoljne količine joda).
Kada je u pitanju prevencija malarije, radi se na vakcini koja bi sprečila pojavu ove bolesti baš u tropskim krajevima, kao i njeno prenošenje kod ljudi koji su slučajni vektori parazita, ali je i dalje najpopularnija mera upravo suzbijanje prenosilaca zaraze, malaričnih komaraca, koji se masovno uništavaju.
Postoje i neke bolesti koje se smatraju rizičnim u međunarodnom saobraćaju i putovanjima, te se pre odlaska u neke zemlje vrši vakcinacija putnika kao mera prevencije protiv žute groznice, trbušnog tifusa, denge, ali se takođe savetuju i tehničke mere opreza kod upotrebe vode za piće, te i boravka u područjima sa većim rizikom po zdravlje i slično.
Stanje migrenoznih napada, može se posmatrati sa više aspekata prevencije, te se tako kada se rano i pravilno dijagnostikuje migrena, primenjuju pomenute mere da se spreči ponovna pojava napada, što se ne može smatrati primarnom profilaksom, već sekundarnim nivoom zaštite, dok je terapija migrene tercijarni vid zaštite, jer se ublažavaju simptomi i prevenira se ponovna pojava napada glavobolje.
Dakle, suština je da se profilaksa može definisati kao nužna mera u svakodnevnom životu, te se banalno može smatrati profilaksom saobraćajnog traumatizma, prelazak semafora kada je zeleno svetlo za pešake ili prilagođavanje brzine u toku vožnje za vozače.
Međutim, činjenica jeste, da je profilaksa najvažnija u medicini i da u njoj ima i najveću primenu i značaj, te se kao takva i obrađuje i izučava u posebnoj oblasti medicinskih nauka koja se pak zove epidemiologija.