Definicija i poreklo pojma introspekcija
Prema etimološkoj definiciji je pojam introspekcija poreklom iz latinskog jezika, i to od reči introspicere, u prevodu posmatrati ili gledati u nešto, ali je kao pojam najviše danas zastupljen u stručnoj psihološkoj literaturi, dok se u žargonskom govoru ovakav termin veoma retko sreće.
Naime, pojam introspekcije se u psihologiji definiše kao samoposmatranje, ili jasno shvatanje, beleženje i psihvatanje odnosno spoznaja sopstvenih psihičkih procesa koji se u nama odvijaju, i predtsvlja svojevrsnu analizu sopstvenog Ega, i svesno prihvatanje karakternih vrlina i mana, ili pak u bukvalnom prevodu introspekcija označava „gledanje unutar sebe, samoopažanje“ (od reči „intro“ u značenju unutra, u, unutrašnji; i od reči „specto, spectare“, u značenju gledati, videti ili posmatrati).
Princip je da u širem smislu introspekcija kombinuje više bitnih psihičkih funkcija, te pored već spoznaje i posmatranja sebe, uz razumevanje sopstvene ličnosti, ona obuhvata i analizu stavova, misli, osećanja, kao i potiskivanje ili prihvatanje onoga što se smatra dobrim ili lošim, prema pak sopstvenoj proceni, čime se i izgrađuje jedan karakter ličnosti, sa svim vrlinama i manama.
Upravo iz razloga što svaki čovek posmnatra sebe na različit način, te svoje unutrašnje sukobe ili osećaje definiše po svojim nahođenjima, postoje različiti „tipovi ličnosti“ i osobe koje su skup ili vrlina ili mana, jer ipak ono što je za nekoga dobro za drugog je mana, i obrnuto, te svako sam sklapa svoj lični obrazac ponašanja i gradi sebe kao osobu, uz istovremeno ugledanje i kopiranje ponašanja i stavova u detinjstvu, osoba koje su nam bliske (roditelji; vaspitači; vršnjaci).
Prema psihološkim tumačenjima, intospekcija podrazumeva nužnost dubinske analize ili samog sebe ili svojih osobina i osećanja, te odnosa prema drugim ljudima, i razvoj samokritičnosti kao i samopotvrđivanja kao važnih mehanizama u formiranju ličnosti.
Pojam introspekcije u psihologiju – osnovna značenja i upotreba pojma
Introspekcija se u psihološkim tumačenjima smatra jednim delom takozvane moderne psihologije koja je razvijena krajem prošlog veka, te je važna sa aspekta novih principa kojima se tumači pak način na koji neka osoba shvata sebe i svoje postupke, kako razmišlja i kako ona i deluje u svom okruženju.
Problem kao i u svakoj disciplini nastaje kada se sukobe mišljenja onih koji introspekciju zdušno podržavaju, i onih koji je osporavaju, kao jedan vid problema koji ne može jasno da definiše sam termin samospoznaje i samokritičnosti, te da može da dođe do izmene doživljaja sebe, a najpre i posle svega kako bi se osoba uklopila u društvo u kome živi, pa se ne može izbeći uticaj okoline i introspekcija može da menja ličnost i karakter menjanjem doživljaja samog sebe.
Naime, postoje oni unutrašnji doživljaji koji se ne mogu posmatrati kao takvi, već se samo pak proživljavati, te se na njih ne može uticati rečima već delovanjem, i tada nastaje problem jer se nešto često ne može u isti mah „doživeti i sagledati“
U introspekciji kao psihološkom terminu se javlja i drugi, znatno veći problem, objektivnosti, jer je za nekoga objektivno ono što je za drugog subjektivno, odnosno pitanje je koliko onaj koji sam sebe sagledava jeste objektivan kada je sam sebi subjekat posmatranja i svakako je nedovoljno i kritičan prema sebi, te ispoljava potencijalno neke osobine koje drugima nisu prihvatljive kao takve.
Dakle, onaj koji sam sebe analizira putem introspekcije, jeste sebi i subjekat i objekat i tada pak i lako postaje subjektivan u doživljavanju svojih osećanja i u shvatanju onoga što je dobro ili loše, jer kako je napomenuto principi su među ljudima različiti, i ono što je objektivno loša osobina je za nekoga dobra i on je kao takvu prihvata i ugrađuje u svoju ličnost, što kasnije može da ima dalekosežno loše posledice.
Na primer, kada neka osoba u samoanalizi shvati da je tvrdoglava, ona to sebi može da predstavi kao svoju upornost i istrajnost u nastojanju da stigne do cilja, dok okolina shvata takvu osobinu kao negativnu, te označava osobu kao nespremnu da se prilagodi i da prihvati kritiku, te dolazi do sukoba sa osobama koje se suprotstavljaju, ali što je još gore, stvaraju se veliki unutrašnji sukobi shvatanja i prihvatanja sebe kao Ega, koji mogu dovesti da se neko samoanalizom prevede u vrlo jasko i jedno anksiozno i depresivno stanje, jer kritiku prihvata kao nužno lošu, jer nije naviknut na samokritičnost.
Praktično je problem u introspekciji u tome što reči nekada nisu dovoljne da predstave jačinu nekog doživljaja ili emocije (na primer prejakog straha, strepnje, anksioznosti), kao i u tome da se posmatraju samo lični doživljaji, koji se nekada ne mogu kako je rečeno u isti mah i opaziti i doživeti (onaj koji je u stanju anksioznosti ili parališućeg straha, svakako ne može i nema vreme da opaža tako jake doživljaje dok ih proživljava), te su kao manu pre svega zagovornici teorije bihejvioralnog pristupa, našli nedostatak objektivnosti u procesu samoanalize.
Međutim, kada se introspekcija shvati i prihvati kao jedan takozvani komplementarni metod kojim se mogu dopuniti prethodno stečena saznanja i opažanja, kao na primer shvatanje da je neko samoanalizom osetio bol kada se posekao noežm, jer svako ima isti osećaj, onda je ona i prihvatljiva i poželjna u psihološkim razmatranjima.
Dakle, suština jeste da bez sposobnosti samoopažanja, okolina ne bi bila u stanju da shvata tuđe obrasce ponašanja, ali se u savremenoj psihologiji introspekcija retko koristi kao pojam, te se tu upotreba svodi na neke principe kakvi su anketiranje ili eksperimentalni psihološki metodi koji se na ispitanicima vrše kako bi se introspektivni princip bolje spoznao i shvatio kao takav i nužan.
Kao pojam se introspekcija može koristiti i u filozofiji, gde generalno predstavlja pravac koji pak podržava unutrašnje poimanje ili shvatanje misli, očekivanja, shvatanja, osećanja, stavova i dela u skladu sa željama i ciljevima kojima se teži.