A-M

Elegija – značenje, pojam

Definicija i poreklo pojma elegija

Prema etimološkoj definiciji pojma elegija, on potiče iz grčkog jezika od reči elegos, u prevodu tužna pesma od dva stiha sa jednim „heksametrom“ i sa jednim „pentametrom“ (u prevodu su to stihovi od šest i pet metričkih jedinica), te koja ima tužan, bolan ili vrlo nostalgičan sadržaj te se poistovećuje sa našim terminom tužbalica, tužna pesma.

Dakle, elegija je kod antičkih Grka bila pesma različitog sadržaja ali obavezno ispisana u distihu te je najpre pevana uz frulu kao narodni instrument sa nekim folklornim temama kakve su pak i priroda i rodoljubive pesme, te se kasnije prenela na pevanje i o moralu/nemoralu, politici, kao i na pesme o filozofiji, religiji, mitologiji, pa je kod jednog od poznatih helenskih književnika Arhiloha ona imala značenje snažnih osećaja i prenaglašenosti, dok je pak kod Teognida kao pesma imala jednu tužnu notu, setnost, bolnu crtu.

Loading...

Poznati grčki pesnik iz VII veka pre nove ere, Mimnermo je elegiju stvorio kao novi oblik ili kao ljubavnu jadikovku, odnosno kao pesmu sa motivima nesrećne ljubavi u kojoj dominiraju motivi smrti i opšte prolaznosti svega u životu, pa tako i ljubavi, a njegov stil su preuzeli kasnije i neki pesnici u Aleksandriji (današnji Egipat), u prvom redu Kalimah.

Kada je u pitanju srednji vek i književnost u ovom periodu, elegija kao oblik pismenog tužnog izražavanja u distihu osim nekih pojedinačnih predstavnika nije bila ni dovoljno poznata ni pak i prihvaćena, i nije se preterano pisalo da kažemo ovim načinom književnog izraza.

U savremenoj Evropi, u periodu nakon perioda humanizma, koji obuhvata filozofski gledano vrednost čoveka kao individue i dela društvene zajednice, elegičarski stil su negovali brojni umetnici – Gete; Šiler; Jang; Helderlin; Ronsar; Vijon; Milton; Grej; Šenije; Puškin; Ljermontov; Rilke; Novalis; Šeli; Tenison; a kod nas je poznati elegičar Vojislav Ilić (pesma „Grm“), kao i pak Đura Jakšić (pesma „Na Liparu“); Jovan Jovanović Zmaj (ciklus lirskih pesama „Đulići“ i novioji „Đulići uveoci“); Branko Radičević (Kad mlidijah umreti); Aleksa Šantić; Vladislav Petković Dis („Možda spava“); Branko Miljković; Stevan Raičković; Tanasije Mladenović, kao i Jovan Sterja Popović i mnogi drugi pesnici istaknuti kao vrhunski liričari na našim prostorima.

U post-antičkom dobu je elegija izgubila strogo metričku formu, te je imala jedan vid metafore ili setnog dojma, i bila je osećajna pesma sa mračnom pozadinom ali prepuna emocija i doživljaja (primer je pesma „Grm“ Vojislava Ilića).

Svakako je u neku ruku i logično da je u periodu romantizma (XVIII vek) elegija bila na vrhuncu svoje popularnosti kao jedna svojevrsna jadikovka nad nesrećnim ljubavima, prepuna patnje i baš jake tuge, kao i teških i neuzvraćenih osećanja, nežnih osećaja, sećanja na „srećna vremena“, kao i setnog raspoloženja u najširem smislu reči, dok se danas pak elegija smatra pesmama koje su izvan okvira distiha i metrike, te se poistovećuju najpre sa tužbalicama kao i sa pesmama koje su posve idilične i čak u neku ruku imaju didaktičku ili šaljivi-ironično-ciničnu notu u sebi.

Kada se govori o pojmu elegičnosti, on podrazumeva prolaznost i žal zbog svesti da ništa nije večno, tugovanje, setnost, žalopojke, dok su elegije u suštini lirsko-epska dela u kojima pesnik i izražava svoje najdublje emocije, ne tako retko u metaforičkom obliku (u pesmi „Grm“ našeg velikog pesnika Vojislava Ilića, „usamljeni grm“ predstavlja čoveka“, „opaljen munjom“ su sve i nesreće i nevolje koje su ga zadesile, a „ponosno stoji nem“, označava da se sve može stoički podneti, u tihoj patnji i svome bolu, koji nikoga drugog i ne zanima).

Elegija kao književni literarni pojam i „uzroci“ elegičnosti kao raspoloženja i stanja

Da bi nastala elegija kao lirski izraz pesničkih osećanja, mora da postoji neko ili nešto da ta osećanja i pokrene, te se uzrokom nastanka elegije najpre smatraju nesrećnost i razočaranje u ljude; život; ljubav; istinu, sistem vrednosti i na kraju u samog sebe, iz čega nastaju svojevrsne žalopojke, bolne tužbalice ili nekada čak satirične pesme koje imaju podrugljivu notu koja se pak na taj način suprotstavlja tugama.

Iako se smatra da ja elegija lirsko-epsko delo, to u najvećem broju slučajeva nije tačno, jer je pak lirika izraz osećanja i predstavlja ona kratka pesnička umeća u kojima se ne može stići da razvije radnja, dok je epika sasvim suprotna, ona je duga i bezosećajna poezija, sa naratorskom crtom i sa dominacijom razvoja radnje i opisom događaja dok se osećanja ostavljaju „po strani“.

Loading...

Dakle, uzećemo u obzir da je elegija vrsta lirskog dela i da predstavlja jedan od istorijski gledano najstarijih oblika pesničke forme, te da u njoj pesnik izražava svoje emocije i to ne retko u prvom licu jednine, kada govori o sebi, bilo metaforički ili direktno.

Poznato je i napred istaknuto da je lirska poezija nastala u vreme antičke Grčke, u VII veku pre naše ere, te i da je na neki način nasledila horske pesme, koje su se pevale uz liru kao muzički instrument, i tako je i lirika kao pravac u poeziji i dobila ime, kao osećajna pesma koja kao da može da se otpeva.

Svakako u lirskom pesništvu postoje razni osnovni motivi, pre svega ljubav, sreća, tuga ili bol pa potom i rodoljublje, domovina, opisne pesme, te i socijalne, satirične, šaljive pesme i elegija kao oblik tužbalice sa elementima metafore, ali i satirte i humorističke crte iako dosta ređe.

Elegija kao izraz tuge se svakako javlja i u drugim formama umetničkog izraza, pa je tako pak u muzici predstavljala jedno vokalno delo sa elementima lirskog i emlanholično-setnog odraza ili delo čija je osnova neki vid patnje i bola, a svakako se najčešće kao motiv pojavljivala u periodu XIX veka gde je bivala samo „instrumental“, bez ikakvog teksta, da bi potom ova forma bila prenesena i na operska dela, balet, operete i horske pesme.

Uprkos svim pomenutim savremenim pesnicima na našim prostorima, kao najveći elegičar se smatra Miloš Crnjanski, a njegovo delo „Lirika Itake“, jeste svojevrsna himna elegije, i koja ima sasvim novi pristup žanroivskom smislu lirike, iako je taj period kasne 1919. godine i bio na neki način „lirski dominantan“.

Loading...

Od same lirike i elegije kao njene podvrste, Miloš Crnjanski je na jedan paradoksalan način lako napravio odstupanje do nivoa paradoksa, i stvorio jedno preobraženje lirike u avangardu kao baš jedan novi žanrovski pogled na samu poeziju i na shvatanje lirskog stvaralaštva pre i nakon tog perioda.

Sponzorisano

Loading...