A-M

Apatija – značenje, pojam, uzrok

Definicija i poreklo pojma apatija

Prema dafiniciji je pojam apatija jedno stanje ravnodušnosti i indiferentnosti, nedostatak želje i strasti za bilo šta, kao i jedna opšta bezvoljnost i učmalost, koja je veoma ozbiljno stanje i koja se definiše kao psihološki problem koji ima svoje uzroke, simptome i naravno posledice.

Smatra se da je najbolji sinonim za pojam apatije ravnodušnost, koja se karakteriše „bestrašćem i bezvoljnošću“, te se apatija kao takva odlikuje nedostatkom i emocija i afekta, nema uzbuđenja, zainteresovanosti, volje za bilo šta, i onoga ko je apatičan ništa ne može da motiviše i da ga „pokrene“.

Loading...

Sam pojam apatija je potekao od grčke reči apatheia, u smislu „filozofskog mira“ ili pak nemanja interesovanja ni za sebe niti za svet oko sebe, pa se i u antička vremena pretpostavljalo da je ipak u pitanju jedan psihijatrijski problem, koji kao takav svakako zahteva lečenje koje je adekvatno.

Generalno se sam pojam apatije kao sinonima za ravnodušnost ili indiferentnost, može posmatrati sa četri osnovna aspekta – filozofskog, verskog ili religioznog, psihološkog i političkog, a koji će biti dateljnije i pojašnjeni u nastavku teksta koji sledi.

Pojam apatije u filozofiji kao jedan sistem vrednovanja onoga što je nematerijalno

Generalno se takozvana apatija ili ravnodušnost u filozofiji posmatrala kao dobra i vrla osobina, jer se smatralo da ne treba biti zainteresovan za spoljne materijalne vrednosti, ali i da treba da se pronađe neki „duševni mir i sklad“, pa je ovakav pojam bio dosta zastupljen i povezan sa nekim verskim i moralnim sistemima vrednosti koji su propagirani u okviru budizma, hinduizma, kao mi hrišćanstva i stoicizma.

Dakle, jednostavno rečeno je apatija u filozofiji povezana sa stanjem jedne duševne smirenosti i ravnoteže, koja je isključivala bilo kakvu potrebu da se stvara uzbuđenje i afektivne emocije, te je kao takva i bila vrednovana kao dobra osobina.

Stzaro grčki filozofi koji su se zvali kinici i njihovi sledbenici su smatrali da je apatija sinonim za „željeni duševni mir i ravnotežu uma i tela“, koja se veoma teško postiže ali je kao takva veoma značajna vrlina.

Sa druge strane su sledbenici stoicizma koji je bio jedan staro grčki antički pravac u vreme II i Iv veka pre naše ere, pre svega među elitističkim društvom, a proistekao je iz kinizma, smatrali i verovali da je apatija zapravo odsustvo „pathe“, što bi se moglo objasniti jednom vrlinom da se ne poseduju pogrešna uverenja da je bilo šta materijalno dovoljno velike vrednosti da bi moglo da bude izjednačeno sa vrlinom čoveka kao bića.

Dakle, prema stoičkoj filozofiji, apatija nije predstavljena kao opšta ravnodušnost ili nedostajanje afekta i osećanja, već samo jedna forma ili sposobnost da se ona osećanja koja remete osnovne ljudske vrline, budu svesno isključena kao takva i nepoželjna i negativna.

Time je sasvim jasno da je za sledbenike stoicizma i sama apatija bila sinonim za vrlinu, jer je označavala odsustvo afektivnog ponašanja koje je jednako nekontrolisanim nagonima i takođe osećanjima, kao i jedno opšte obestrašćenje odnosno nemanje zagriženosti za ono što je zaista jasno materijalno i što je u sukobu sa vrlinom kao suštinom koja se sledi.

Loading...

Suština filozofskog shvatanja apatije jeste bila u tome da je ona posmatrana kao „vrlina mudraca“ koji su mogli da svesno shvate da su osećanja i afekti štetni i da strasti lako mogu da preterano pak i predominiraju nad pameću, te je suština bila da se apatija odnosila ne na opštu poznatu i uvreženu ravnodušnost, već na isključenje osećanja i strastvenosti zarad postizanja jasne vrline i mudrosti.

Kinici i stoici su u svojim filozofskim učenjima smatrali da apatija ima za jasan cilj jedno vrlo i jasno uzdizanje izvan svakodnevnog i materijalnog, te da pažnju i ostrašćenje ne treba koristiti ni prema dobrom ni prema lošem, bilo u odnosu sa ljudima ili generalno prema raznim materijalnim stvarima, te da se tako zapravo postiže uzdizanje i samo vaspitavanje, koje i jeste nagrada i koje i jeste vrlina kojoj se teži, i čime se zapravo i postiže onaj srećan život, koji je ispunjen jednim baš jasnim blaženstvom i spokojem.

Skeptici su smatrali u svojim filozofskim učenjima da je apatija stanje u kome se čovek veoma i suzdržava da bilo koga i bilo šta osuđuje, dok je i sam Kant smatrao da je apatija kao osobina indiferentnosti jedna jasna vrlina, i da je ona zapravo jedno blaženo stanje i/ili jedna vrsta opšte slobode, i da je ona kao takva praktično preduslov za sve ostale vrline, a pre svega da predstavlja jedno svesno i „potpuno odsustvo od svih želja i nezavisnost od sklonosti“.

Pojam apatije u religijskom aspektu i definisanje ravnodušnosti sa verske osnove i suštine

Kako je ranije napomenuto, mnoga su filozofska učenja imala osnovu u religiji, te su i shvatanja apatije kao vrline pre svega proistekla iz hinduizma, budizma i hrišćanstva, kao pojma koji je tu sinonim za obestrašćenost i jedan „duševni mir“ koji je lišen svega onog štetnog koje može da dovede do greha i posrnuća.

Hrišćanska religija kao nama najpoznatija i najbliža poistovećuje pojam apatije sa pojmom „bestraščće“ i smatra ga jednom od najvećih vrlina ili pak kao ono što jeste preduslov da se vrline steknu kao takve.

Prema hrišćanstvu je (kako je to u delu „Lestvica“ i opisao Jovan Lestvičnik) bestrasna osoba baš onaj čovek koji je svoj um očistio od grešnog i svega „stvorenog“ odnosno materijalnog, dušu je dao Bogu a sva je svoja čula zapravo stavio pod kontrolu uma.

Bestrašće kao sinonim za apatiju kod hišćana je pre svega ljubav prema Bogu, ali je i praktično odustajanje i pročišćenje od svega što je stvoreni svet odnosno okolina i odnosi među ljudima, dakle sve su emocije usmerene i pretočene u ljubav prema Bogu, ali su takođe i važna odsustva interesa za sve ono materijalno što može da „čulima skrene pažnju ljudskom umu“.

Askete su smatrale da je zapravo svet jednak strastima i grehovima, pa oni koji su među njima pak bili baš najrevnosniji i zagriženi, smatrali su da je smrt greha jednaka „smrti sveta“ u smislu toga da se čovek mora posvetiti duhovnom, kako je verovao i propagirao Isak Sirin.

Dalje je Maksim Ispovednik verovao da je zapravo apatija vrlina jer samo bestrašće stvara bolje rasuđivanje, a sama suština dobrog razmišljanja jeste da se otkrije ljubav prema Bogu.

Međutim, malo ko je očekivao da je sama crkva kao institucija bila blago rečeno ne baš tako ni oduševljena ovakvim propagiranjem apatije ili bestrašća, te da se smatralo da je ona opasna i da nije dobra pre svega kada se radi o životu u porodici, i da je rezervisana za monaški i isposnički život, ali da je u pogledu svakodnevnice prerana i preterana apatija zapravo loša i štetna.

Pojam apatije u psihologiji – apatija kao psihijatrijski poremećaj uz uzroke i kliničku sliku

Kada je u pitanju definicija apatije u psihologiji, ona podrazumeva da su emocije zapravo odsutne onda kada treba da se normalno ispoljavaju, i sa aspekta psihopatologije apatija jeste poremećaj afekta i emocija.

Osoba koja je apatična jeste bez volje i bez motivacije da bilo šta radi i doprinese, sasvim je povućena u sebe i ne zanima je ništa iz sveta koji je okružuje, o ona kao takva zapravo iako i ne želi, uspeva da privuče pažnju kao patologija koju treba lečiti određenim terapoijskim pristupom.

Često se pogrešno smatra da su stanja apatije i depresije sinonimi, ali to nije tako, i pravilo je da jedna obično sledi iz druge, te da apatična osoba nema apetita, nema volju ni želju da se ponaša normalno u svom okruženju, često se osamljuje, ima potrebu da zadrži za sebe svoja osećanja i da ih potisne i kada je sasvim normalno da ih ispolji.

Na primer, osoba koja tuguje, a tuga je sasvim prirodna emocija i treba da prođe jedan period da se ona zapravo prihvati i shvati kao takva, kada potisne svoja realna osećanja, koja su na primer sasvim normalna kada se izgubi neka voljena osoba, ona postaje udaljena od svega i od sebe, te je i ravnodušna na sve što se oko nje događa.

Nekada se sam pojam apatije ili ravnodušnosti, koristi kao sinonim za melanholiju i za neke pak i razne depresivne psihoze, ali je to manje više netačna komparacija.

Osobe koje su apatične, nemaju razvijenu ni pozitivnu ni negativnu emociju, odnosno ravnodušne su i na lepo i na ružno, i na bol i na sreću, i na radost i na tugu, te se ponašaju kao da se oko njih i ništa ne dešava, i deluju za sve nezainteresovano i ništa im ne može privući pažnju.

Mada se takođe veruje da su jasni sinonimi pojam apatija i indiferentnost, to nije sasvim tačno, jer se u osnovi apatije nalaze razne patološke bolesti i stanja kakve su pre svega depresija, kao i melanholija, šizofrenija i mentalna retardacija.

Pojam apatije u političkom pogledu i smislu – pojašnjenje takozvane „političke apatije“

Poznato je da postoji i pojam političke apatije, koji se objašnjava kao jedna nezainteresovanost ili ravnodušnost birača za aktuelnu situaciju u zemlji i za bilo kakve promene koje se nameću kao nužne, ali za koje je osoba sasvim ravnodušna.

Dakle, osobe koje su „politički apatične“ ne izlaze na izbore, politički su uzdržane i nemaju baš nikakav ni pozitivan ni negativan stav o opoziciji ili aktuelnoj vlasti, nemaju motiva da se bore iako realno jesu svesni da su promene potrebne, ali su prema bilo kakvim aktivnostima sasvim ravnodušni.

Stručnjaci iz sfere političke analize smatraju da je jedna takva nezainteresovanost naroda za baš situaciju u državi pogubna za sistem kao takav, jer je jednako nepoželjno stanje kao i na primer anarhija.

Nekada se međutim smatra da politička apatija nije nužno loša i da može da ima i neke pozitivne strane, pa da sama ta uzdržanost zapravo ne označava apolitičnost i nemanje predstave i stava o nekoj stranci i ubeđenju koje se nameće kao najpravičnije.

Apatija predstavlja neosetljivost, neosećajnost, odumrlost emocija, jedno stanje gde osobu koja je apatična baš ništa ne može da „pokrene“, nemarnost prema sebi i drugima, koja na kraju dovodi i do stvaranja psihosomatske patologije, kada se počinju zapravo ispoljavati i fizičke manifestacije mentalnog problema.

Naime, kod apatije pokreti postaju usporeni i „teški“, refleksi su smanjeni, mišići su mlitavi, pa i govor je „razvučen i otežan“ i u žargonu se za osobu koja je apatična često kaže da „ nju mrzi što je živa“.

Loading...

Osoba koja je apatična nije sasvim svesna svog stanja kao psihogenog poremećaja, te smatra da nema u tome ništa loše ako se ona ne meša u tuđe živote, ako je ne zanimaju trivijalnosti, ali je i činjenica da je apatija jednan psihološki poremećaj koji zahteva terapiju koja je kompleksna te i koja na kraju ima za cilj da neku osobu „osvesti“.

Sponzorisano

Loading...