A-M

Anamneza – značenje, pojam

Definicija i poreklo pojma anamneza

Reč anamneza potiče od grčke ili pak latinske reči anamnesis, što označava sposobnost sećanja, i jedna je od glavnih metoda u medicini, koja služi da se od pacijenata dobiju informacije,a koje su neophodne da se postavi preliminarna ili takozvana „radna dijagnoza“, te da se tako pretpostavi o kojoj se bolesti tačno radi, i da se potom sprovedu dodatne dijagnostičke procedure.

Anamneza u medicini – da li je anamneza zaista „pola dijagnoze“

Loading...

Dobro je u medicinskim krugovima poznat postulat da je „dobro uzeta anamneza, vredna kao pak i „pola dijagnoze“, pa se i danas ona smatra prvim korakom u kontaktu sa pacijentom, te se svodi na jedan razgovor lekara i bolesnika, a koji prethodi fizikalnom pregledu, kako bi se pretpostavilo o kom se patološkom poremećaju radi, i da bi se preduzele određene dijagnostičke a potom i neke najpogodnije i najkorisnije terapijske procedure.

Dakle, nakon prijema pacijenta u ambulantu ili pak na bolničko lečenje, lekar započinje jedan ili ciljani ili tačno predviđen razgovor, baziran na nizu svrsishodnih pitanja, na osnovu kojih će dalje on shvatiti i pretpostaviti kako treba da se pacijent leči, te i da li treba da se sprovede i/ili dodatna neka dijagnostika, te i da se da uput za lekara specijalistu.

Najpre je važno naglasiti da pacijent na postavljena pitanja treba da odgovara „svojim rečima“, te da mu se ne postavljaju neki „stručni termini koje ne razume“, te i da mu se nikada ne sme ničim „suflirati“, jer se tako dobijaju netačni podaci.

Postoje razlike koje jesu bitne, ali su generalno minimalne i opet usmerene na neki najvažniji deo za lekara specijalistu (pa se zovu i specijalističke anamneze), zavisno od toga i o kojoj se grani medicine radi, te da se obrati posebna pažnja na deo podataka koji se odnose na primer na srce u kardiologiji; na lokomotorni sistem u reumatologiji; na nervni sistem u neurologiji; i posebna je pažnja posvećena psihijatrijskoj i pedijatrijskoj anamnezi koje imaju sasvim neke svoje šablone.

Sa druge strane je važno napomenuti da kada anamnezu ili podatke o sebi daje pacijent koji je svestan i komunikativan, i može da jasno reazgovara sa lekarom, to se naziva autoanamneza, dok se u slučaju kada su pacijenti dovedeni u nesvesnom stanju, kao i kod težih psihijatrijskih pacijenata i/ili kod dece do određenog uzrasta, anamneza dobija od osoba koje su srodnici ili pak i roditelji, te se naziva heteroanamneza (dakle neke krucijalne informacije se dobijaju od neke druge osobe).

Osnovni delovi anamneze – kako se pravilno uzimaju anamnestički podaci u medicini

Postoji kako je napred i navedeno, određeni šablon po kome se anamneza sprovodi i kako se ona na studijama medicine i uči, te se kroz praksu stiče iskustvo da se pitanja baziraju na one tegobe zbog kojih je pacijent i došao, ali nikada ne treba preskakati ni jedan deo pitanja, jer ona u nekim situacijama mogu da budu vrlo važna.

Dakle, kao početni deo anamneze, navode se takozvane generalije ili lični podaci o pacijentu – a to su – ime i prezime, godište, mesto rođenja i posao kojim se osoba bavi (što je baš vrlo važno za neke pak i profesionalne bolesti, kakve su silikoza, azbestoza, trovanje olovom);

Nakon generalija se postavlja pitanje o opštem stanju pacijenta odnosno sagledavaju se neki opšti simptomi u koje spadaju – povišena temperatura; glavobolja; poremećaji svesti; mučnina; i neke druge manifestacije koje nisu usko specifične za određenu bolest, ali generalno mogu da ukažu na mnogo stvari;

Loading...

Sledeći korak u anamnezi jeste i ujedno onaj najvažniji i naziva se anamneza sadašnje bolesti ili anamnesis morbi i podrazumeva dobijanje podataka od pacijenta o čitavoj istoriji bolesti, od baš same pojave nekih prvih tegoba sve do prijema na lečenje, i odnosi se na bolest zbog koje se neka osoba i javila lekaru, nevezano za to da li je ona imala svoje prve manifestacije pre dva dana ili je nastala pre dvadeset godina;

Nakon ovog dela razgovora sledi takozvana anamneza po sistemima – kojom su obuhvaćeni svi najvažniji organski sistemi u organizmu i gde se ciljanim pitanjima dobija pretpostavka o nekom njihovom poremećaju ili oboljenju, koje se svakako kasnije i potvrđuje fizikalnim pregledom i dodatnim dijagnostičkim metodama;

Anamneza po sistemima dakle obuhvata pitanja vezana za kardiovaskularni sistem (da li imate bol u grudima; da li se on širi i gde; da li možete da spavate na ravnom uzglavlju; da li se budite noću i osećate da se gušite; da li imate utisak da vam srce nekada „preskače ili se uzlupa“);

anamneza respiratornog sistema (da li imate osećaj otežanog disanja; da li kašljete i da li je kašalj suv ili imate iskašljavanja; da li se zamarate pri većem naporu ili pri manjem);

anamneza digestivnog trakta ili sistema za varenje (da li imate dobar apetit; da li imate osećaj gorušice; da li su vam stolice redovne; da li imate bolove u stomaku i gde tačno);

anamneza urinarnog trakta (da li imate neke smetnje sa mokrenjem; da li ste primetili promene u boji i mirisu urina; da li ustajete noću da idete u toalet);

anamneza genitalnog sistema (različita je za žene i muškarce, i ovo je jedan od takozvanih „osetljivijih delova kada su pitanja pažljivije formulisana);

anamneza lokomotornog sistema (odnosi se na ravnotežu; ekstremitete; kičmeni stub; centralni i periferni nervni sistem);

Nakon ovog dela anamneze se sprovodi i takozvana anamneza prethodnih bolesti, operacija, i neke redovnosti vakcinacije i nekih naslednih i hroničnih oboljenja, a koja se naziva porodična ili lična anamneza;

Poslednji korak jeste i socio-epidemiološka anamneza, koja obuhvata uslove života i stanovanja kao i neke potencijalno zarazne bolesti, pa se postavljaju pitanja vezana za postojanje čiste pijaće vode, za postojanje osnovnih higojenskih uslova i tako dalje.

Kada se kompletno završi anamneza, ne može se postaviti tačna dijagnoza bolesti, ali se ona zato može pretpostaviti i to se zove „radna dijagnoza“, za koju je potreban i svakako fizikalni pregled pacijenta da bi se dodatnim metodama (perkusijom; palpacijom; inspekcijom i auskultacijom), ili pojasnile dodatno neke nejasnoće ili se dijagnostičko rešenje približilo.

Posle navedene „radne dijagnoze“, sprovode se dodatne dijagnostičke metode, u koje spadaju laboratorisjka ispitivanja i vizualizacione tehnike, koje se dele na one neinvazivne i invazivne (Rtg; CT; NMR; ultrazvuk; angiografija; kateterizacija i druge).

Nakon sevga navedenog se dobija kompletna dijagnoza neke bolesti, te se i određuje adekvatna terapija i onda se pacijent leči u ambulantnim ili pak u stacionarnim uslovima, sve po propisanom postupku i po odgovarajućem „terapijskom protokolu“, koji obuhvata određenu grupu lekova; kao i dužinu trajanja terapije; način davanja terapije; doze leka.

Treba napomenuti da se često meša značenje reči simptom i znak bolesti, pa će u nastavku teksta biti i to sasvim razjkašnjeno:

znak – jeste objektivan nnalaz koji se može videti, čuti, prepoznati od strane i pacijenta ili lekara (znak je na primer preskakanje srca; žutica; otoci ekstremiteta);

simptom – jeste subjektivni osećaj koji pacijent iskazuje svojim rečlima ali ga lekar ne može da vidi i da dijagnostikuje nekom od dostupnih metoda (na primer glavobolja je simptom, i na nju se pacijent može žaliti ali se ona ne može objektivizovati; mučninma je simptom; dispnea kao jedan jak osećaj nedostatka vazduha je simptom).

Anamneza kao postupak u postavljanju ispravne i pravilne dijagnoze u medicinskoj praksi

Dakle sumirano postupak od anamneze do dijagnoze izgleda ovako – po prijemu pacijenta se uzima anamneza (pacijentovim rečima a ne stručnim medicinskim terminima); nakon koje sledi fizikalni pregled (koji se sastoji od pregleda glave i vrata; pluća; srca; abdomena; lokomotornog sistema i perifernih krvnih sudova; metodama inspekcije; palpacije; perkusije i auskultacije); na osnovu navedene dve metode se pretpostavlja dijagnoza koja se naziva „radna dijagnoza“.

Posle postavljene radne dijagnoze slede laboratorijska testiranja (kompletna krvna slika i važne biohemijske analize) i invazivna i/ili neinvazivna vizualizaciona dijagnostika, čime se dolazi do definitivne dijagnoze (uz nužni osvrt na neke potencijalne diferencijalno dijagnostičke baš brojne nedoumice), te se na kraju primenjuje terapija koja je adekvatna, i po završenom lečenju se daje i zaključak ili takozvana epikriza.

Loading...

Svi ovi podaci se i u primarnoj i u sekundarnoj i tercijarnoj zdravstvenoj zaštiti (jednostavnije rečeno od Doma zdravlja do bolnice), upisuju u jedinstvenu i strogo poverljivu istoriju bolesti pacijenta, u koju lekar ima uvida, i pri svakom narednom kontaktu sa pacijentom, zna prethodne mere koje su preduzete u dijagnostici i u terapiji.

Sponzorisano

Loading...