A-M

Agnostik – značenje, definicija, pojam

Definicija i poreklo pojma agnostik

Po definiciji je pojam agnostik, neverovanje u mogućnost da se dokaže postojanje Boga i božanstva, te se suštinski razlikuje od pojma ateista, koji smatra da Bog postoji, ali se po svom uverenju deklariše kao onaj ko u Boga ne veruje.

Poreklom je reč agnostik složenica iz dve reči koje su grčkog porekla – α u značenju „bez“ i reči γνωστξ, a u značenju znanje, saznanje, verovanje, pa zajedno predstavljaju reč ne verovati; ne priznavati; bez saznanja; bez priznavanja.

Loading...

Sa druge strane je izvedenica agnosticizam, vezana za teološko i filozofsko učenje koje je dakle ustanovio davne 1869. godine, engleski biolog i naučnik Tomas Henri Haskl, te ona označava i pomenuto neverovanje da postoji duhovno, božansko i ono što je stvorio Bog, te zastupa Darvinovu teoriju evolucije i postanka čoveka, a ne priznaje versko uverenje da je svet i čoveka stvorio Bog (pomenuti naučnik je u engleskoj bio poznat i po nadimku „Darvinov buldog“, a zbog svog nekada agresivnog pristupa u odbrani pomenute teorije evolucije).

Tomas Henri Haskl, je svoju agnostičku teoriju, te i sam pojam agnostika i agnosticizma, pak u javnosti predstavio u svom govoru pred „Društvom Metafizičara“, 1876. godine, iznevši svoje tvrdnje i uverenja koja nikako ne priznaje duhovno i božansko, već se oslanja samo na naučne osnove i „opipljive realne podatke“.

Paradoksalno je da su u hrišćanskoj religiji u Staroj Grčkoj, reč agnostik učenjaci upotrebljavali upravo da označe duhovno sveznanje (kao poreklo od reči gnosis, što znači znanje na grčkom).

Međutim, po Tomasu Hasklu, agnostik i agnosticizam su defiinisani kao jedna svojevrsna metoda skepticizma prema veri i duhovnosti, ali koja je potkovana čvrstim teorijskim dokazima.

Pored pomenutog engleskog biologa Haskla, pobornici agnosticizma su bili i sam Čarls Darvin, te i francuski filozof Bertrand Rasel.

Agnostik i agnosticizam u teologiji i filozofiji

Po pravilu i jasnoj definiciji i značenju pojmova, u teologiji je agnosticizam opovrgavanje postojanja duhovnosti, koje je zasnovano na empiriskim dokazima, te je agnostik onaj koji smatra da duhovnost kao takva ne postoji, te nije suština da on ne veruje u Boga, već zapravo smatra da on kao mera duhovnosti i vere u natprirodno i uopšte ne postoji da bi se u njega moglo verovati.

Agnostici su osobe koje su pristalice onoga što se jasno može dokazati, „opipati“, razumeti kao takvo, te oni nikada ne veruju da postoji „ono nešto iznad“ odnosno veruju samo u ovozemaljsko, naučno i fizički i biološki dokazivo, te im je strana vera i duhovnost odnosno nemaju religijska uverenja.

Kada je u pitanju filozofija, po Bertrandu Raselu koji je ovaj pravac i utemeljio u filozofiji, onda je agnosticizam jedno svojevrsno filozofsko razmatranje i učenje o nemogućnosti da se dokaže postojanje duhovnog, jer se to suprotstavlja objektivnom sagledavanju realnosti koja je stvarna i činjenična.

Loading...

Iako je napomenuto da agnostik i ateista nisu sinonimi ni u kom smislu, po nekim učenjacima od davnina pa do danas, razlika između agnosticizma i ateizma je u tome što je agnosticizam jedan „viši i intelektualniji“ oblik ateizma, koji su dakle ustanovili učeni ljudi, dok je ateizam definisan kao narodno, prosto uverenje da Bog ne postoji kao mera duhovnosti.

Pojašnjeno i jednostavnije rečeno:

teista je osoba koja veruje u Boga, te je religiozna i smatra de se neke realne stvari mogu dokazati kao „Božja dela“;

ateista je osoba koja ne veruje uopšte u Boga i njegova dela, te tako pak smatra takođe da Bog ni uopšte ne postoji kao oličenje duhovnosti;

agnostik je osoba koja generalno gledano smatra da čovek ne može da tvrdi da Bog postoji, jer ne može da se empirijski dokaže takva tvrdnje, jer se ona sasvim „kosi“ sa teorijom evolucije.

Dakle, iako sveta hrišćanska knjiga Biblija, u svojim spisima pripoveda postojanje Boga, ne kao otelotvorenog i konkretnog bića, već kao „nečega“ što je u nama i oko nas, u vazduhu, mislima, u svemu što je beskonačno i bezvremeno, ipak agnostici upravo u tome pronalaze osnovu za svoje suprotne stavove – sve to što navodi religija nije fizički opipljivo i nemoguće ga je validno dalje i naučnim putem dokazati.

Podela i vrste agnosticizma

Kada se uzme u obzir međuodnos agnosticizma, kao nekog uverenje koje je „između“ teizma i ateizma, onda postoji gruba podela agnosticizma, te time i agnostika kao njegovih pristalica na:

Izražen ili jak agnosticizam („zadrti agnostici“) – teorija ili uverenje koje pretpostavlja da je baš i apsolutno nemoguće dokazati da Bog postoji, te da su čovekova shvatanja u tom smislu ograničena, i kako nisu bazirana na dokazima, pripadnici ovog pravca u agnosticizmu, zastupaju čvrste stavove da se duhovnost kao „sve u nama i oko nas“, ne može prihvatiti jer je nepoznata i neopozivo se ne može shvatiti, prihvatiti i dokazati;

Slab agnosticizam („umereni agnostici“) – blaža forma agnostičke teorije, koja se bazira na, ne tako krutim stavovima, te pripadnici ovog pravca smatraju da se zapravo, možda nekako može i saznati da li Bog postoji, ali se to trenutnim materijalnim i naučnim metodama ne može sa baš i velikom sigurnošću dokazati i shvatiti;

Apateizam odnosno apatični agnosticizam (ignosticizam) – pripadnici ovog shvatanja poznati kao ignostici ili apateisti, imaju stav da je pitanje Boga, duhovnosti i teorije o tome da li on/ona postoji potpuno beznačajno i nevažno, te da nema potrebe ni da se o njemu raspravlja niti da se na bilo koji način dokazuje (te oni spadaju u onu grupu agnostika kojima je potpuno nevažno to da li postoji Bog i duhovnost, ali ostaju pri svojoj tvrdnji da se ništa sa sigurnošću pak „ne može tvrditi i ustanoviti“ po pomenutom pitanju, te da ono i nije uopšte krucijalno za samo ljudsko ili bivstvovanje ili postajanje, i da ga ne treba posebno uzimati u razmatranje i o njemu raspravljati);

Modelni agnosticizam – je teorija ili pravac po kojima se nikako ne može dati apsolutno tačan ili argumentovan opdgovor na pitanje „Da li Bog postoji“, no da se ipak treba argumentovanim i/ili detaljnim raspravama upustiti u razmatranje ove nedoumice, iako definitivnog dokaza nema, niti ga je pak moguće pronaći u bilo kojoj prirodnoj ili društvenoj nauci.

Dakle bez obzira na to, kome od pomenuta četri filozofsko-teološka pravca pojedini agnostici pak pripadaju, postoje neka pravila koja su za njih kao osobe vezana, a to su:

– agnostici nemaju duhovnog vođu i ne prihvataju duhovni autoritet, za razliku od ljudi koji su religiozni, i koji imaju svoje božanstvo u koje veruju (bez obzira npr da li je to Buda; Isus Hrist; Alah);

– svaki agnostik ima sopstvena pravila ponašanja i uverenja kojima se rukovodi, a za koja vernici daju zasluge Bogu, te iako ne veruju u mogućnost da se dokaže postojanje božanskog „vođstva“ ipak agnostici poštuju određene moralne norme, ali bez potrebe da ih pripisuju božijim vrlinama koje štite „raba božijeg“ od zemaljskih grehova;

– agnostici ne prihvataju Bibliju kao svetu knjigu, te ni njeno propovedanje vere i božijih čuda i zapovesti, ne posmatraju kao nešto nužno ispravno i moralno vredno;

Loading...

– po pravilu agnostici nikada ne osuđuju potrebu drugih ljudi da veruju u Boga, te poštuju svačije pravo na izbor, cene moralnost kod drugih ljudi, te se nikada ne mešaju u lične verske stavove i ubeđenja, i uvek su protiv toga da se oni ljudi koji su u verskom smislu njihovi neistomišljenici, osude kao nemoralni i da se nipodaštavaju (za razliku na primer od ateista, koji ljude koji veruju u Boga uvek osuđuju, te su poznati u istoriji i primeri progona i linča osoba koje imaju verska ili duhovna shvatanja suprotna od stava i učenja ateizma).

Sponzorisano

Loading...